četvrtak, 26.06.2008.
a word
Utrne mi ruka od silnog pisanja, ali pravu riječ još uvijek ne mogu pronaći.
Razgovorima razmijenjujemo misli, pa odlutam tamo gdje ni sebe ne mogu naći pa se vratim još zbunjenija nego ikada, a ti me samo pogledaš kao da sam progovorila turski. Kroz zagonetke svoje prenosiš ideje i izgovoriš nešto što mi se urezalo u pamćenje – Danas će sutra biti jučer. I tada mi sve postane jasno... |
petak, 06.06.2008.
Oboji moj život bojama svog života
Da podijelimo zajedno tu viziju U kojoj slažemo dio po dio Sve dok ne sastavimo i poslijednji komadić I slagalica ne prenese jasnu poruku - zajedno ćemo izgraditi svijet. |
utorak, 27.05.2008.
emptyness
Žuta lampa na radnom stolu,
poluprazna boca, knjige i papiri... Dva jastuka na još ne razbacanom krevetu, otvorena vrata i kišobran u kutu.. Plakat, luster i zvučnici, torba i uništena papuča... CD-i i kasete, svijeće i mirisna ulja... Stare razglednice i tople riječi, fotografije i suveniri. Crni stolac, spomenar i romantična poruka. Prazna soba i tišina... i poneki šapat usamljenosti što ostavila je trag. |
utorak, 20.05.2008.
samo jednom???
Gledam to divno biće što sjedi kraj mene, svim silama pokušava mi namamiti osmijeh na lice, ali moje lice ostade isto, ozbiljno...
Na njegovo pitanje „što me mući“ strah me odgovoriti jer ni ne sluti što mi to misli uznemirava. Ljubav je stvarno neobična stvar jer bez obzira na sve ne dozvoljava da sve jednako zavolimo. Tako i ja sada ne mogu jednako voljeti... a htjela bih jer to divno biće to zaslužuje. On da može zvijezde bi mi sa neba skinuo, i sve sitnice svijeta bi pokupio za mene samo da me vidi nasmiješenu... a ja sam i dalje utopljena u mislima i oči samo što ne zaplaču... Ako stvarno možeš voljeti samo jednom u životu, bolje je drugi put nikoga ne vezati za sebe jer ta druga osoba pati zbog nečega što ne zaslužuje, a ni ne sluti... I mada on osjeti da kod mene nešto nije u redu, njegova nada ostaje samnom, i vjeruje da ću ga jednoga dana pogledati i u njemu vidjeti sav život. ...moje misli i dalje stoje, a osmijeha još uvijek nema. Tužna sam kada vidim kako je život nepravedan, kako očito ne možemo birati koga ćemo voljeti... Tužna sam... jer ne mogu ponovo onako voljeti... a tako je divna osoba pored mene... |
ponedjeljak, 07.04.2008.
gone?
Sinoć mi misli nisu dale spokoj...
Odlutale su tamo, gdje nisu smjele, I u zagrljaju njegovom nisam bila prisutna. Vratila sam se tamo, gdje smo svi nekad bili na broju, Gdje su nam dani bili zajednički... Vratila sam se njima... koje sam voljela I onima koji nisu voljeli mene... I suzu nađoh u oku. Ali skrila sam ju brže što sam mogla Da njemu ne kvarim ni minut trenutka. Za to glazba je bila kriva, Jer tiha melodija i zvuk gitare podsjetio me na trenutke mladosti, Bezbrižnosti i sreće... Gdje smo svi dane provodili zajedno i gdje zajedno smo se smijali. Tih dana sve je manje, a prijatelje te sve manje viđam, Kao da taj osjećaj više nije isti, kao da više ne pripadamo jedni drugima... A nedostaju mi... jako... Znam su ljudi kao vrijeme, Neki dođu i odu, a samo pravi ostaju – prijatelji. S njima ja sam potpuna i nikada usamljena, I sad kad ih viđam rijetko, Kao da i dio mene gubi se. I zato ponekad misli me odvedu Da barem s njima prođem sve to još jednom I suza moja pokaže koliko mi fale... |
utorak, 01.04.2008.
a perfect gift...
Sunčani dan nažalost ne traje vječno,
Pa je prepustio mjesto večeri koja je tihim zvukom zamračila ulice. Lampe su se počele družiti i ne dozvoljavaju noći Da uspavaju sav život... Nek se još malo ljudi smiješe... I kročim ja tom ulicom, gledam kako je miran dan postao još mirnija večer, I ugledam tebe kako me čekaš ispod lampe čije je svijetlo bilo najslabije. I tvoj osmijeh namami moj. I kažeš tada da imaš nešto za mene I izvadiš iz džepa sitnicu, malu, šarenu... i nju mi daruješ. I moje vrijeme se zaustavi, a svjetlost lampe odjednom postane jače, Jer uvidjeh da sam sretna... Sretna jer i onda kada mislim da sam sama Nečije misli su tu pokraj mene... I sve sumnje nestanu jednom zauvijek. |
ponedjeljak, 10.03.2008.
Opet su tu pogledi
zlobni i puni gnjeva, i njihovi znatiželjni pokreti koji kruže oko nas. Naš razgovor završava uz neugodan muk jer čujem njihove glasove kako nadamnom blebeću. I što nikada ne mogu sigurno se smijati jer osjetim da stalno oči me prate. I kako onda ne bih i ja bila puna gnjeva kad vidim da drugi mojim životom svoj slade?? I kako ne bih zamrzila ljudski rod kad tako podlo laži se šire?? Zar moj život je drama zanimljiva svima, gdje svaki čin tuđa znatiželja ukrašava?? Ja molim Boga da hladnokrvnost mi da, jer izludit će me ova životna nepravda. I molim ljude da imaju svoja posla, a mene jednom zauvijek puste na miru... ... za sve one koji se nepozvano upliću u moj privatni život... |
petak, 07.03.2008.
persona
Kroz vrijeme praznine spoznala sam taj osjećaj
i sigurnost je tada pripala meni. Sve više raste i govori mi da soba je prava tu, blizu mene. Što više to biće pored mene stoji to mi više njegov odraz nedostaje. I buđenje je kao i dolazak večeri jer misli dijele sve ono što imamo. Kroz šalu i smijeh sve prepreke prolazimo jer ruke su konačno pronašle svoj idealan par... |
četvrtak, 28.02.2008.
p.m.s.
Hm da... i dok drugi gledaju Beverly Hills, fensi šmensi Brendona i Brendu i Ëber zgodnog Dylana, ja piljim u tv sa tužnom facom i sve mi se čini da izgledam kao da mi treba stručna pomoć...
Da, da... PMS!! što drugo...  To je nešto strašno... nekad stvarno mrzim što sam žensko samo zbog tog katastrofalnog stanja, zbog kojeg tijekom dana promijenim 213 raspoloženja... Ubija me u pojam, a pogotovo ljude oko mene... i bogci onda ispaštaju, i moraju trpit moje „Pustite me na miru“ – stanje i moje slabe živce i nenormalnu želju za hranom i čokoladom zbog koje poslije cvilim zbog šlaufića na trbuhu. Ponekad sam zbilja Pain in the ass... Blago muškoj populaciji što im je tak svejedno za sve i što nemaju pojma kako je to imati taj PMS vrag... Mogu jedino predpostaviti po nama kakve glupače postanemo, ali nemaju pojma kako to zapravo djeluje. Totalno me živciraju svi do reda, a bez nekog razloga, i samo bih žderala k'o neka krava. I dečko mi je već išao na živce pa sam ga otjerala doma. Mislim, kad je baš izabrao dan kad će me zafrkavat! Bila sam za sve samo ne za zafrkanciju... došlo mi je da ga izmlatim jastukom ( što sam tobože i napravila, ali nije urodilo plodom, onda me još više počeo živcirat!) To ja sama sebi ne mogu objasnit, a kamoli drugima. Onda me navečer uhvatila takva depra da mi više ni čokolada nije mogla pomoć, pa sam se sms-om ispričavala ljudima što sam bila krava i pol. Ali, fala Bogu, shvaćaju moje PMS stanje i navikli su da onda nisam normalna i da si ne mogu pomoć. Uglavnom, morat će me izbjegavat tih dana ako ne žele završit sa vilicom u glavi. Mislim, kad bi se dijelila neka nagrada za osobu koja može promijenit najviše raspoloženja u jednom danu, ja bih definitivno pokupila tu titulu... to svijet još nije vidio, vjerujte mi... Hehe... i onda vi recite da su žene normalne...  |
nedjelja, 10.02.2008.
the name
Kružim po sobi, misli mi jure, nervozno pucketam prstima... Svaki tren osluškujem zvuk, jesu li vrata zaškripala ili je to samo moja paranoja... Tu i tamo bacim brzi pogled u ogledalo i vidim zbunjenu, izgubljenu osobu... Ne volim tišinu, ne volim muk koji se proteže mojom sobom otkako se trenutak u mojim mislima vratio. I proklinjem taj dan kada sam si dopustila da vjerujem u ljude, kada sam dopustila sumnji da objasni svoje razloge...
a nisam ih dobila... I sada je samo još gore, jer nešto još uvijek stvara... nemir... I pogledam još jednom kroz prozor... i ne vidim ništa. Približim se staklu da udahnem hladnoću koja se želi probiti... I tada... samo magla... I napiše na prozoru ime koje je jedini uzrok svega... I sve što ja moram učiniti je izbrisati to ime iz misli, zauvijek, baš kako sam obrisala ta slova sa prozora... Tek tada... ja bit ću spašena... |
